Nekada

Noćas ne ide san na oči. Okrećem se da uljuljkam nadolazeće misli, da se kroz san oslobodim gomile pitanja. Otvaram i zatvaram prozore, ali ni svež jesenji povetarac ih ne opija. Ne ostaje mi ništa drugo do da se kroz pisanje rasteretim…

„ Nekada su se stvari popravljale a ne bacale i zamenjivale novim“

Odzvanja.

Tiho, pa sve glasnije.

Svadba, na kojoj sam bila beše k’o svadba a opet i ne. Radujem se, u poslednje vreme izmorena surovošću života, tim radosnim događajima. A nasuprot mene divna ljubavna priča.

Jednostavna, savršeno dozirana, bez trunke prenaglašavanja.

Emotivna, dirljiva i posebna u isto vreme.

I ne, nisu vinovnici  moje priče bili mladenci ( koji su zaista mogli to da budu jer su mladi, lepi i zaljubljeni), već vremešniji bračni par u svojim sedamdesetim godinama.

Nagledala sam se brojnih romantičnih scena, načitala i naslušala najlepših ljubavnih priča ali me ova večeras povela u duboko samopreispitivanje do dekonstrukcije ličnosti.

Vremešni gospodin je jako drag, ima oči koje odišu toplotom, iako zrikave, on se veseli i ljulja pogolemi stomak brišući znoj sa proćelave glave. Srećan je.

Dami se vidi da je u mladosti bila prava lepotica, ponosno nosi bore kao znake preživljenog. Oči joj se smeju dok  pogledom prati svog muža.

Pogledi im se često sretnu i deluju mi kao zaljubljeni školarci.

Pa onda način na koji on akcentuje važne citate iz pesme i upućuje ih samo njoj. Kao da je jedina žena na svetu.

I to zadovoljstvo sa kojim mu ona dodaje led u čašu iz koje pije. Radost jer ga služi.

Za njima su decenije bračnog života, u amanetu odrasla deca i unučići.

Život koji ih nije mazio.

A oni nestvarni.

Pitam se postoji li to još negde?

Nisu li sami na svetu u svojoj posebnosti?

I gde se uopšte taj način razmišljanja, poštovanja, davanja i primanja ljubavi izgubio?

Znamo li mi tako da volimo, na tako duge staze, šibani uraganima života?

Gde je ta tragična krivica naše generacije?

U vremenu kada više niko nikoga ne želi „da trpi“.

I kuda sve ovo vodi?

Ja sam iskreno uživala gledajući ih.

Dekonstrukcija je nastala kasnije, pri obradi doživljenog.

Još se sastavljam, odnosno bolje reći, zatrpavam poslom da ne razmišljam.

Problem je skoro nerešiv.

Problem je u nama.

„Nekada su se stvari popravljale a ne bacale i zamenjivale novim“.

Neka nam je Bog, ili ko god upomoć.

15170749133919_katarina-pavlovic-salon-aestetica.jpg

dr Katarina Pavlović

specijalista anesteziolog

0 Komentara

Ostavite komentar

Blog


Barselona

Barselona

Simpatičan restorančić sa malom terasom. Svež ali ne hladan prolećni vazduh. Kasna satnica za laganu večeru. Ali...

Detaljnije

Ishq (ljubav) po Urdu

Ishq (ljubav) po Urdu

Prava ljubav ne trazi ništa, ne očekuje ništa, ne zahteva ništa i ne želi ništa.

Detaljnije

Vino kao ljubav

Vino kao ljubav

Moja ljubav prema vinu… pa nije to bila ljubav na prvi pogled. Ne, ni blizu, što je zapravo vrlo čudno. Okružena boemima,...

Detaljnije