Ako je po definicji SZO (Svetske zdravstvene organizacije), normalno ono što je zastupljeno u najvećem broju slučaja, često se zapitam ko je lud? Po mnogim temama. I kada je to ludilo zapravo počelo i kada je poprimilo ovakve razmere? I kako tako neopaženo, neprimetno?
Večeras bih o ceni lepote. Igrajmo se.
Hipotetička, groteskna situacija, svakako ekstremna.
Zamislite vremešnog intelektualca, od svojih sedamdestak godina, sa jedva vidljivom promenom na nosu. Spolja. Jako mu smeta. Uvidom u dokumetaciju mu se predočava da operativni zahvat nosi jako visok rizik po njegov zivot. On će na to:
1) Odbiti operaciju
2) Predložiti da se ista odloži dok se njegovo zdravstveno stanje ne popravi
3) Insistirati da se operacija obavi jer on sa tom promenom više ne može da živi.
Verujte da bi tačan odgovor bio pod 3. Slučaj i akteri su izmišljeni radi dramatizacije. Ali istina je tu negde.
Jasno, lepota se danas nameće kao imperativ. Pa se ja pitam koliko su daleko ljudi spemni da idu u želji za lepotom, koju cenu da plate?
Budući da sam i sama pobornik estetike, i bavim se istom u oblasti medicine, ali po meni u normalnim okvirima, pitam se da li sam sama sebi skočila u usta?
Da li je ovo antiblog? Ali morala sam da kažem. Pa eto.
Pitanje: Koliko ste spremni da rizikujete u trci za lepotom?
Ili: Ko je ovde lud?
Antiblog ide na recenziju. Pa ako ga guru ne cenzuriše, razmislite o tome.