UPOZORENJE - tekst nije preporučljiv za "super mame", moraliste i sve koje se tako osećaju budući da ih sledeći sadržaj može uznemiriti.
Malo, samo malo o zaboravnosti.
Znači bez duše sam ostala.
Ili bolje reči, duša mi je u nosu.
A duša golema...
Tračala sam kao ludak po ovoj kiši.
A lije samo tako.
Naravno, bez kišobrana.
Isti sam zaboravila u frci da mi se dete ne probudi.
Samo, zaključano u stanu.
Spava.
A ja sam poželela da u miru, smrzavajući se na terasi, zapalim jednu.
Tako, eto me, trčim po cigarete.
Jer sam kutiju naravno zaboravila u salonu.
A boks sam kupila jer stalno zaboravljam kutije cigareta. Pa da imam, da mi se nađe.
Isti sam zaboravila u kolima.
A kola uredno parkirala u garaži, na pola kilometra od stana (da imaš parking mesto ili nedajbože garažu oko zgrade je neviđeni luksuz u današnje vreme! Ko je bre ovde lud?!).
I tako racionalno odlučim da trčim do trafike.
Bliže.
Brže.
Trčim ja, pljšti.
Kad ono, moja bešika se javlja.
Posle porođaja se stežem i kad se zasmejem jače.
Šta da vam kažem. Rađala sam u zrelim godinama. Da ne kažem nešto gore.
Ma! Porodila se kao devojka od dvadeset godina. Šta hoćete?! I još bolje, i lakše!
Samo ta bešika, eto, nekako me izdaje.
"Dobro veče."
Moj namešten osmeh.
Plaćam. Zadihana.
Opet startujem, kao na trci.
Sledim se u mestu.
Botox!
Ova "ne super mama" voli da lepo izgleda pa još i botox meće.
A gospon Botox hoće komoditet.
Da mu bude ugodno u mišiću, ni hladno, ni vruće, da se ne dira, da se ne uznemirava.
Taman posla da ga umoriš.
Samo pobegne i nema ga.
I posle "džaba ste krečili".
E pa drž` se Botoxu.
Moram brzo nazad.
Mislio bi čovek, ovo traje...
A traje 3 minuta.
Mokra (u svakom pogledu), zadihana, čujem anđela kako mirno diše.
Ne super mama je srećna.
Sad mogu mirno na terasu da se smrzavam.
I pušim.
Da.