Ovo nije priča ni o životu, ni o smrti. A i život je. I smrt. Ovo je jedna od priča koje je najteže ispričati. A mora da bude ispričana. Reči mi nedostaju, beže, vitlaju kao ove pahulje, čiste i savršene do pada na sleđenu zemlju.
Priča koja mora biti ispričana…
Ja kao emotivno uključeni pripovedač skrnavim ovu priču. Jer koliko god se trudim da prenesem istinu, istinu i samo istinu, prenosim samo moj doživljaj iste. Pripovedači nenamerno krive istinu.
Priča o visokom uzletu na krilima emocija. Šta bi nas lakše i lepše vinulo pod oblake? Njena toplota koja leči sve promrzle delove duše. Pod kojom se oslobađaš strahova i postaješ ono što zapravo jesi samo nisi imao hrabrosti da izvučeš na površinu. Otelotvoren konačno u sebe samog prepuštaš se bezuslovno. I osetiš mir. Blagoslov.
I dok ti dušu još nije ni okrznuo drski dodir svakodnevnice i prolaznosti, strahoviti pad. Kao pahulja kad takne zaleđeno tlo. Krik, buka i bes. Bogohuljenje. Prekratak, bolni udah a moraš da dišeš. Prazan pogled. Bunilo iz koga te vraća jedino kratko i umilno „mama“.
Ne znam iz čega, ali odatle, skupiš snagu i nastaviš da koračaš. Hod sitnim koracima. Jedan napred pa dva unazad. Vežbaš a nije ti vežbe. Jedan napred, jedan unazad. Dobro je! Pa opet jedan napred dva unazad. Nekad suvog oka, nekad mokrog vrata od suza nastavljaš. Dok ne napraviš par vezanih koraka napred.
A okolo život neumitno nastavlja svoju priču. Čini se da sve tebi bitno nosi i briše. Traži dalje danak. Kao da dosta nije uzeo…
A onda svane dan kad shvatiš da su tvoja ogromna žrtva i napor da nastaviš da koračaš bez jednog, jedinog dana predaha, očuvale srećan i zvonak smeh tvom detetu. Kao da se ništa nije dogodilo. Konzervirana ili umetnuta najlepša sećanja lišena bilo kakve boli.
Uzlet, blagoslov, tresak, vrisak, podizanje. Koraci. I bezbrižna, vesela pesma andjela – „pleko blda, pleko blega….i debelog snega…..“.
Priča koja je morala da bude ispričana i njena heroina.
Ona je njeno veličanstvo, žena.
Ona je moja sestra.
Duso moja,divan tekst,pun emocija.. Tesko docarati kolicinu boli koju moze da donese samo obican zivot. I bas tako,kao sto si rekla,ponovo ustati i ponovo napraviti bar maleni korak , i to se racuna, i to je puno.. Samo posebni ljudi imaju toliko hrabrosti da svaki put uspeju to ponovo da ucine i svaki put krenu napred. Znam da je ona ta posebna, prava heroina, moj veliki prijatelj..❤